Krunoslav Sukić. Nagrada za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava.

Laureati

Laureati Nagrade "Krunoslav Sukić" su: Ladislav Bognar (2009.g, prvi dobitnik Nagrade); Jadranka Reihl Kir (2010.); Ljiljana Gehrecke, Peter Kuzmič i Veljko Vičević (2011.); Ana i Otto Raffai i Serif Isakovic (2012.); Veselinka Kastratović i Barbara Matejčić (2013.); Bojan Glavašević, Staša Zajović i Clive Fowel (2014.); Marijan Gubina i Prince Wale Soniyiki (2015.); Zdravko Marijanović i Ivana Paradžiković (2016.); Lina Budak (2017.), Amalija Krstanović (2018.), Božena (Božica) Ciboci (2019.), Dana Budisavljević (2020.), Danka Derifaj (2020.), Lejla Šehić Relić (2020.), Mira Bilopavlović - Mirjana (2021.) i Lora Vidović (2021.)!

LAUREAT: Mira Bilopavlović – Mirjana (2021.)

za njezin dvadesetsedmogodišnji doprinos u izgradnji mira u ratom pogođenom području zapadne Slavonije, zaštiti ranjivih skupina, promoviranju kulture mira, različitosti i jednakopravnosti te zalaganju za prava nacionalnih manjina.

Mirjanin rad sa žrtvama ratnih zločina, kao i žrtvama nasilja u obitelji poseban je po tome što uključuje i znanja koja nisu lagana ni za pravnika, ni za psihologa niti za socijalnog radnika, a uključuje i životno znanje i volju za promjenom koja uvažava stavove drugog.

Mirjana je učiteljica, mirotvorka i borac za ljudska prava. Ona maršira za prava osoba iz LGBTIQ zajednice, prava žena, prava malog čovjeka, ona podučava, prenosi znanje,… Ona kudi i kada bi joj moglo škoditi, ali to ne radi radi priznanja ili financija, Mirjana to radi jer to razumije, ona tako živi.

Mirjana Bilopavlović liderica je koja mora ići tamo gdje nitko ne ide. Pri tome ne antagonizira već spaja, premošćuje, povezuje, sluša. Ne inzistira da je njena zadnja. Njen rad uključuje cijeli niz manjinskih zajednica poput srpske, češke, talijanske. Uključuje lokalne institucije i udruge, ali i one iz Županije, iz Zagreba, ostalih dijelova Hrvatske i izvan granica države.

Udruga DELFIN, Mirjanin alter ego, mjesto je suradnje niza inicijativa suočavanja s prošlosti, uključivanja branitelja u izgradnju mira, borbe za prava žena i protiv obiteljskog nasilja. Suradnja s Policijom, Gradom, Županijom, sudovima nije iznimka nego pravilo.

Raditi na izgradnji mira i pomirenja u ratom razrušenima Pakracu i Lipiku od sredine 90-ih, neupitno znači i konfrontirati se s ratnim narativima, službenim istinama, osjetljivim i traumatičnim sjećanjima. Raditi to skoro tri desetljeća nameće pitanje „Kako joj to uspijeva?“

U Pakracu, mjestu teških ratnih razaranja, kako fizičkih tako i onih političkih, ljudskih, već više od četvrt stoljeća postoji živa, pouzdana, uključiva mirovna prisutnost. Za nju znaju svi koji se na ovim prostorima bave izgradnjom mira. Oni znaju i da je najteže raditi u svom dvorištu. Nekima to ipak uspijeva. Oni pokazuju i nama ostalima da je moguće i da je nužno. Takav se rad sve više cijeni i prepoznaje. To prepoznavanje ovom nagradom Miri Bilopavlović – Mirjani želimo pokazati, naglasiti i podržati je.

LAUREAT: Lora Vidović (2021.)

za izuzetan doprinos i osobni pečat za vrijeme mandata pučke pravobraniteljice u razdoblju od 2013. do 2021. godine, koji se ogleda u:

• izraženom integritetu pri obavljanju dužnosti pučke pravobraniteljice,
• konstantnom odupiranju političkim i institucionalnim pritiscima,
• pristupačnom, smirenom i razumljivom javnom komuniciranju,
• povećanju i jačanju kompetentnog tima,
• približavanju institucije svim građankama i građanima
• te inspiraciju i podršku svim braniteljicama i braniteljima ljudskih prava.

U vrijeme kada je u Hrvatskoj oslabljena i ukidana infrastruktura zaštite ljudskih prava Ured pučke pravobraniteljice ostao je jedina relevantna institucija, štoviše, on je rastao i razvijao se, unaprijedio je metodologiju sve razumljivijih godišnjih izvještaja, otvorio urede u Splitu, Rijeci i Osijeku. Radi se na do tada zanemarivanim temama poput suzbijanja siromaštva i socijalne isključenosti, prava osoba starije životne dobi te prava na zdrav okoliš. U studenom 2018. godine objavljuje analizu „Relativizacija zločina NHD narušava temeljne vrijednosti Ustava RH, a izostanak reakcija otvara prostor mržnji“ te zagovara dosljedno podnošenje prekršajnih prijava za pozdrav „Za dom spremni“. Usprkos pritiscima iz Policije i Državnog odvjetništva, ustrajno se suprotstavlja nasilju nad migrantima i zalaže se za zaštitu prava azilanata.

Dodjeljivanje ove nagrade državnim službenicima riskantan je čin, praćen pitanjem „Nije li im to posao?!“ No ako kažemo da je politika ignorirala njena izvješća i preporuke koje bi zakone i institucije ove države učinile boljima, te ju je 2016. godine pokušala i maknuti s mjesta pravobraniteljice zbog predanog i ustrajnog rada na zaštiti ljudskih prava, dobivamo odgovor. Lora Vidović oduprla se pritiscima i u izrazito nepovoljnoj političkoj i društvenoj atmosferi pokazala hrabrost, viziju i liderstvo te uspjela sačuvati i dodatno unaprijediti rad institucije kojoj građani mogu vjerovati i koja služi za primjer sličnim institucijama diljem Europe.

U zemlji u kojoj od pravobraniteljica i pravobranitelja očekujemo mnogo toga, Lora Vidović premašila je i najambicioznija očekivanja te postavila standarde kojih bi se svi trebali pridržavati! Velika hvala!

LAUREAT: Dana Budisavljević (2020.)

za objedinjavanje umjetničkog, mirovnog i osobnog u prirodni način življenja i stvaranja koje nam je svima primjer i poticaj. Spajanje i preplitanje tih triju dimenzija Dana Budisavljević radi pažljivo, takoreći tiho, s osjećajem, istovremeno temeljito, otvarajući za društvo i pojedinca najteža pitanja identiteta, odnosa prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, prema sebi i drugima. Dana to radi polako, otvarajući sebe ali i svijet oko sebe, spajajući nespojivo, otklanjajući naslage svega što smo sposobni nabacati na život kako ga ne bismo vidjeli i prepoznali.

Izabravši vizualnu, filmsku umjetnost kao način komuniciranja svoje mirovne posvećenosti, Dana Budisavljević nam pokazuje što mirovno jest a što nije; ona svjedoči snagu jedne, svake, osobe , razbija predrasude o moći, nadmoći, sili i nasilju. Rad Dane Budisavljević neodvojiv je od načina kako ona svoj rad komunicira, i živi, neodvojiv od misije posvećene nadarene osobe koja je na dobrobit sviju, uključujući one koji se u takvom radu ne vide.

Dana Budisavljević djeluje umjetnički, mirovno i osobno, ne zato što je to lako. Ono kod Dane izgleda lako i prirodno; time nas ohrabruje da i mi živimo tako - autentično. Njezin rad i život svjedoče da termini lako i teško i nisu primjereni, da se pojmovi poput istina, iskrenost, poštenje, ljepota mogu sagledati kao da su svježe oprani i pročišćeni.

Poput sudobitnica Nagrade, i Dana se bavim onim temama i ljudima koje drugi izbjegavaju, koje očigledno nude samo rizik, vrlo izgledan neuspjeh, traže ogromna davanja same sebe i ne garantiraju ništa zauzvrat. Dana se, kao i Danka i Lejla, odnosi prema njima kao da je oduvijek znala i osjećala da su to prave društvene teme, jer određuju tko smo mi, kakav život živimo, bilo da se radi o buntu budućih intelektualaca, stvaralaštvu radnika 's dna kace', samoj esenciji fašizma ili pravu da budemo tko jesmo. Mirovno u Daninom radu poručuje nam da se antagoniziranjem, produbljivanjem jaza i isključivanjem drugoga ili sebe odmičemo od nužne transformacije. Hvala joj za to.

LAUREAT: Danka Derifaj (2020.)

za prepoznatljiv, tvrdoglavo uporan, dosljedan i hrabar mirovni rad kroz profesionalno istraživačko novinarstvo u zadnja dva desetljeća. Za izgrađen osjećaj za nepravdu i novinarstvo koje je utjelovljenje nenasilne društvene promjene. Za novinarski rad, pitanjima i raskrinkavanjima okrenut moćnicima, za osvještavanje da smo žrtve svi mi kao društvo. Za novinarstvo okrenuto strukturnom nasilju, skrivenom, nevidljivom, kojeg mnogi naslućuju, no ne prepoznaju kao nasilje.

Novinarski rad Danke Derifaj pokriva teme koje se percipiraju odvojene, iako nimalo nisu - ljudskim pravima i zaštiti okoliša. Taj interes nije slučajan, on je intuitivno ispravan.

Nagrada se dodjeljuje za način izbora i obrade društveno najznačajnijih tema, upornost, temeljitost i neposustajanje. Prije svega, Nagrada se dodjeljuje za izgrađen osobni pristup kojem se vjeruje, za senzitivnost koja je novinarska, ljudskopravaška i mirovna istovremeno.

U radu Danke Derifaj nismo sigurni radi li se naprosto o vrhunskoj istraživačkoj novinarki ili o rijetko talentiranoj graditeljici mira koja srećom radi u medijima. Danku vodi etički princip kojim kroz novinarstvo prokazuje one koji zloupotrebljavaju svoju moć i poziciju, ali i vjera u ljude i mogućnost promjene čak i kada su izgledi mali. Njezina je svjesna odluka da stvara pritisak na one koji nepravdu čine kako bi se zaustavile i spriječile buduće nepravde.

Popis tema, afera, razotkrivenih visokih dužnosnika, prijetnji, država i situacija iz kojih je izvještavala ne navodimo; lako ih je naći, a oni po sebi nisu bitni. “Nije mi prihvatljiva opcija pomiriti se s tim da sustav ne funkcionira. Ako ništa drugo, možemo svaki dan 'derati' po tome i govoriti da sustav ne funkcionira i da je taj i taj kriv ili odgovoran“.

Danka Derifaj dobitnica je niza priznanja i nagrada. Nama je važno reći da su njen život i rad jasan doprinos miru, pravdi, brizi za drugoga, za život na zajedničkoj nam planeti.

LAUREAT: Lejla Šehić Relić (2020.)

za ustrajno nenasilno društveno djelovanje: za dugotrajan, posvećen, kreativan, suradnički uključiv i povezujući rad na umanjivanju teškoća ratnim stradalnicima, izgradnji i unaprjeđivanju mira te razvoju civilnoga društva i demokracije – s naglaskom na osnaživanje građanskog aktivizma, solidarnosti i volontiranja. Nagradom želimo zahvaliti što svojim osobnim stavom i djelovanjem u skladu s maksimom živi promjenu koju želiš vidjeti u budućnosti promovira nenasilno društveno djelovanje i vođenje.

U područje društvenog razvoja Lejla je došla iz nepovoljne pozicije izbjeglice iz BiH i odmah se volonterski uključila u rad u izbjegličkim kampovima, odlučujući se za (su)djelovanje. Od tada je vodi empatija - ona će gotovo uvijek prepoznati narušeno dostojanstvo osobe, ugroženo pravo grupe ljudi, probleme i potrebe socijalno osjetljivih, bit će s njima i uz njih i tražit će načine kako te ljude, grupe, probleme učiniti vidljivima i uključiti ih u zajednicu. Da bi to postigla, spremna je preuzeti odgovornost za vođenje, razvoj i zagovaranje. Te svoje darove ustrajno razvija radom na sebi, cjeloživotnim učenjem te njegovanjem suradnje – počevši od svog užeg Kolektiva. Njezino je društveno djelovanje danas vezano uz organizaciju koju je pokrenula prije 15 godina (Volonterski centar Osijek, odnosno DKolektiv) a doseže razine lokalnih, nacionalnih i europskih mreža organizacija civilnog društva, kao i one na kojima se donose političke odluke u Hrvatskoj i u EU.

Zahvalni smo Lejli jer nas ohrabuje: pokazuje nam kako jedna posvećena osoba, mala grupa ljudi može učiniti gotovo nezamislivo - pridonijeti promjeni! Evo samo nekih pokazatelja :

- tijekom 15 godina rada pokrenute su brojne nove inicijative i aktivnosti u zajednici - obuhvaćeno je oko 1.000 organizacija, više od 2300 sudionika edukacija, 54 škole razvile su volonterske programe, 3.100 učenika je volontiralo, 4000 građana upućeno je na volontiranje

- podržane su mreže i/ili inicijative organizacija (mreža potpornih organizacija, mreža volonterskih centara, GOOD inicijativa, platforma MOTUS – mreža organizacija Osječko-baranjske županije, osnivanje Hrvatskog centra za razvoj volonterstva...)

- postavljen je jednogodišnji obrazovni program za demokraciju i ljudska prava „Demo akademija“ koji je do sada obuhvatio 43 polaznika i 27 predavača

- izdan je niza publikacija o volontiranju, civilnom društvu i organizacijskom razvoju kojima je ko-autorica

- uspostavljena je godišnja volonterska nagrada

- od 2012. do 2014. Lejla predsjedava Nacionalnim odborom za razvoj volonterstva, savjetodavnog tijela Vlade RH, kada su je vrijednosti i načela (inkluzivnost, odgovornost, znanje) uvedeni i u politike (Etički kodeks volontera, Zakon o volontiranju, Strategija razvoja civilnog društva i sl.)

- od 2015. potpredsjednica je, a od 2019. i predsjednica Europskog volonterskog centra.

Svojim svjesnim odabirom - raditi u području civilnoga društva i svojim primjerom kako to radi, Lejla pridonosi uvažavanju mirotvorstva kao respektabilnog profesionalnog poziva.

Po dužini i plodnosti puta koji je Lejla od svoje dvadesete godine do danas prešla, ova Nagrada bi mogla biti ona za životno djelo. Ali nije. Lejla je novi tip nenasilne liderice kakvu ovo vrijeme i društvene i političke okolnosti u Hrvatskoj i svijetu trebaju. Ovo neka joj bude poputnica, a mi ćemo je s interesom, pažnjom i radošću pratiti! Hvala!

LAUREAT: Božena (Božica) Ciboci (2019.)

Nagrada za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“2019. uručena je sa zahvalnošću Boženi (Božici) Ciboci, aktivistici za ljudska prava:

za doprinos izgradnji mira nakon rata ustrajnim, a samozatajnim istraživačkim radom na utvrđivanju ljudskih gubitaka koji je dodir nade za obitelji žrtava, poputnina budućim generacijama i jamstvo vjerodostojnosti civilnih inicijativa.

Po struci ekonomistica a po životnom odabiru Božena (Božica) Ciboci je aktivistica ljudskih prava potpuno posvećena radu s ljudima i radi ljudi. Gotovo četvrt stoljeća radi na direktnoj zaštiti ljudskih prava, na utvrđivanju ljudskih gubitaka (ubijenih i nestalih) i žrtava ratnih zločina nastali tijekom Domovinskog rata te na osnaživanju mladih za rad na ljudskim pravima:

- Pružala je ljudsku i stručnu pomoć osobama kojima su povređena ljudska prava (vezanih s ili pod okriljem ratnih zbivanja) da ih ostvare kroz institucije; istovremeno zagovara i pridoosi promjeni praksi, društvenog okruženja i zakona koji pogoduju povređivanju ljudskih prava;

- u rad na istraživanju ljudskih gubitaka u Domovinskom ratu Božica je ušla još 1995.g. kada je u timu Hrvatskog helsinškog odbora provela terensko istraživanje ubijenih nakon vojno-redarstvene akcije Oluja, a na čemu nastavlja raditi do danas, u Documenti – centru za suočavanje s prošlošću, na projektu "Ljudski gubici u Hrvatskoj 1991. - 1995." Više od dva desetljeća obilazi doslovno ‘od vrata do vrata’ obitelji stradalih i svjedoke, između ostalog i po zabačenim i teško dostupnim selima. Vlastoručno je prikupila preko 2.600 upitnika; a sve prikupljene podatke (obrađeno je oko 65% terena) analizira radi objavljivanja utvrđenih činjenica (mapa žrtava koju se stalno nadograđuje);

- U Školama ljudskih prava za mlade u organizaciji HHO-a u Hrvatskoj a u drugim post-jugoslavenskim zemljama, u suradnji s Helsinškim komitetom Republike Srpske iz Bijeljine i Helsinškim odborom Srbije iz Beograda, sudjelovala je u obrazovanju cijele nove generacije zagovarača ljudskih prava.

Naoko jednostavno posloženi podatci ne ostavljaju nas ravnodušnima. Naprotiv, nadiru pitanja: kako da o poslu koji radi, kako da za Boženu Ciboci, i o Boženi Ciboci, tako malo znamo? A onda osjećaj ganuća, zahvalnosti i radosti što imamo priliku javno joj reči HVALA:

za njezin ogroman doprinosu utvrđivanju činjenica o okolnostima stradanja svih ubijenih i prisilno nestalih u Domovinskom ratu – što je zalog mira u budućnosti; za utjehu i nadu koju donosi žrtvama i njihovim obiteljima;

za njezino uzorno djelovanje ponajprije kao aktivistice - njezinim je iskustvom stvaran ugled nekoliko važnih organizacija civilnoga društva, a danas se Božana Ciboci uzima kao jamstvo vjerodostojnosti civilnih inicijativa,

I posebno zato što samozatajno i skromno to sve velikodušno prenosi mladima i pridružuje zajedničkim naporima za bolju Hrvatsku i za bolji svijet! Hvala Boženo!

Laureat: Amalija Krstanović (2018.)

Mirovnu Nagradu sa zahvalnošću i radošću predajemo Amaliji Krstanović za jezin nemjerljivi doprinos miru kroz cjeloživotnu podršku ljudima, mirovnim aktivistima, učiteljima i mladima.

Amalija Krstanović diplomirana je pedagoginja. Udovica s dva sina i 4 unuke. Radila je 45 godina u OŠ Jagode Truhelke u Osijeku. Za vrijeme Domovinskog rata mijenjala je na dužnosti ravnatelja škole, organizirala evakuaciju učenika i organizaciju nastave u progonstvu. Nakon povratka se uključuje i sudjeluje u brojnim edukacijama, projektima i aktivnostima izgradnje mira osnažujući u prvom koraku svoje vlastite mirotvorne kapacitete (uvide, znanja i vještine) kako bi ih prelijevala na druge.

Amalija Krstanović – pedagoginja mirovnog odgoja

Amalija pridonosi rastu kvalitete škole u kojoj je radila kao pedagoginja. Iako se to tako nije nazivalo niti se još ne naziva, Amalija stručno i posvećeno uvodi u praksu odgoj za mir. U ranom poslijeranom razdoblju on je uključivao i rad na traumi, a kasnije, primjerice vršnjačku medijaciju; ključne elemente odgoja za mir poučava i prenosi na učitelje stotinjak drugih škola. Radi to do još godinama nakon svog umirovljenja.

Amalija Krstanović – mirovna aktivistica

No, Amalija čini i korak više : ona svoj doprinos daje poslijeranoj izgradnji mira, posebno mirnoj reintegraciji Hrvatskog Podunavlja. Sudjeluje u kreiranju načina kako doista biti uz ljude i dati im podršku kada je to njima trebalo – kada je trebalo iznaći snage za izaći iz logike rata i početi ponovno graditi mirnodopske odnose, oslobađati se trauma, strahova, neprijateljstava i obnavljati pokidane društvene spone - povjerenje. I postupno stvarati prostor suradnje za dobro svih. Amalija je na tom putu bila pratnja običnim ljudima (ženama, mladima, braniteljima...), mirovnim aktivistima i organizacijama, ali i ljudima s posebnim odgovornostima u Pakracu, Bilju, Berku, Belom Manastiru, Tenji, Baranji, Okučanima, Slavonskom Brodu, Novom Selu, Zborištu, Osijeku...

Bez takvih doprinosa kakav je Amalijin, teško da bi mirna reintegracija bila uopće ostvariva, a svakako joj ne bi bilo moguće pridružiti naziv najuspješnije UN-ove mirovne misije ikada.

Amalija Krstanović – pomirilište

Iako je imala jedno od najtežih iskustava rata – iskustvo majke čiji je sinove stav prema ratu razdvojio ili baš zbog toga, ostala je kao pomirilište, neumorno i uvijek. Amalija ne osuđuje nego čini sve što je u njezinoj moći da se povrede zaliječe, podjele premoste i otvori prostor kreativnosti – suradnji - dobrom životu. I to neumorno i bez obzira na neugodnosti i čak opasnosti. Amalija nas uči kako je to moguće! Potrebu znamo!

Amalija donosi promjenu svuda gdje radi jer nesebično dijeli svoje znanje, iskustvo i suosjećanje. Ona živi ono o čemu govori i što poučava. Zato je i mogla polagati sjemenke mirotvorstva.

Istina je, dakle, ono što bi ona na sve izrečeno rekla – pa to sam ja, to je moj život!

Zahvalni smo Ti Amalija za sve ono što Ti jesi, za ono što si radila i za sve ono, što mi ne možemo niti zamisliti, a kamoli izmjeriti, što će iz Tvog životnog puta izrasti, razrasti se i donositi plodove u budućnosti i za dobru budućnost. Hvala Ti što imamo što proslaviti i s Tobom se radovati!

Amalija Krstanović

Laureat: Lina Budak (2017.)

Nagradu uručujemo odvjetnici, aktivistici za ljudska prava, za njezino ustrajno i hrabro profesionalno i javno djelovanje.

Svojim djelovanjem, znanjem i osobnim stavom pridonosi uređenju hrvatskog društva na principima poštovanja ljudskih i manjinskih prava, prava na javno mirno okupljanje te prava na javni govor, slobodu mišljenja i izražavanja neslaganja s politikama vladajućih.

Rad odvjetnice Budak dragocjen je u dva međusobno povezana aspekta; to su funkcioniranje pravne države i građansko sudjelovanje u zalaganju za društvene i političke promjene nenasilnim putem.

Odvjetnica Lina Budak zastupala je, uglavnom pro bono, aktiviste/kinje i ostale građane/ke angažirane u obrani javnog dobra u Varšavskoj ulici 2011. godine. Njezinim angažmanom dobivene su prve presude o zabrani diskriminacije LGBT osoba u Hrvatskoj, kao i prve udružne tužbe prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije. Ističemo njezinu ulogu na zaštiti pojedinaca i prava na javni govor, slobodu mišljenja i izražavanja te prava na okupljanje; njezin doprinos javnoj raspravi koja je rezultirala izmjenama tada restriktivnog Zakona o javnom okupljanju.

Odvjetnička i savjetodavna podrška Line Budak te javno djelovanje jačaju snagu i kompetencije građanskih ljudskopravaških zalaganja u stavaranju pravednijih, politički pluralnih društvenih odnosa. Njen rad je istovremeno poticajan za razvoj pojedinaca, kao i cijelog društva. On vraća povjerenje u uređeni sustav i usmjerava na prevladavanje nepravdi i zakona jačega nenasilnim putem.

Put kojim ide Lina Budak mogu ići samo hrabri. Njezin primjer sjajno nas uči kako hrabrost nije talent, niti se s njom kalkulira. Ona se osvaja i umnogostručuje.

Važno je za struku, društvo, no najviše za one koje pogodi represija sustava da u odvjetničkom svijetu ima ljudi sa znanjem i stavom, koji su po svom opredjeljenju ljudskopravaši, aktivisti i humanisti. Ovogodišnja nagrada ide u prave ruke.

Cvijeta Senta primila je Nagradu u ime Line Budak i prenijela njezine riječi:....Danas kada je naše društvo potpuno podijeljeno, pa se i odvjetnici dijele na "naše" i "vaše", osobita mi je čast biti u vašem društvu, na pravoj strani, tj. u društvu onih koji ne zaboravljaju ugrožene pojedince i skupine

Lina Budak je poslala poruku skupu:Poštovane kolegice i kolege, zahvaljujem na nagradi i žao mi je sto nisam u mogućnosti biti danas s vama u Osijeku. Ova nagrada me veseli, ali i obvezuje na daljnji rad u pokusaju stvaranja boljeg, pravednijeg i otvorenijeg društva. Ustrajnost i odlučnost građana koji inzistiraju na stvarnom priznanju prava koja im jamce propisi, nama odvjetnicima daje dodatni poticaj da budemo bolji, odlučniji i da zajedno sa svojim klijentima koje zastupamo pomićemo granice slobode. Danas, kada je nase drustvo potpuno podijeljeno, pa se i odvjetnici dijele na "naše" i "vaše", osobita mi je čast biti u vašem društvu, na pravoj strani, tj. u društvu onih koji ne zaboravljaju ugrožene pojedince i skupine.

Laureat: Zdravko Marjanović (2016.)

za ustrajnu predanost građenju miroljubivih i prijateljskih veza među ljudima i narodima

Zdravko Marjanović rođen 1941. godine u Bosanskom Petrovcu (Bosna i Hercegovina). Nakon srednje škole završava Elektrotehnički fakultet i radi u više industrijskih poduzeća u Novom Sadu i Bačkoj Palanci. Pored profesionalnog rada u privredi angažiran je i u društvenim organizacijama, posebno u društvu radioamatera te je krajem 80-ih bio i predsjednik Saveza radioamatera Jugoslavije. Po izbijanju ratnih događanja na području bivše Jugoslavije, sa skupinom istomišljenika koja se nije mirila s ratnom politikom tadašnjeg režima u Srbiji, 1992. godine pokreće niz antiratnih i mirovnih aktivnosti u svojoj lokalnoj zajednici i ne osvrćući se na ratne okolnosti, upravo obrnuto, zbog njih prelazi crtu bojišnice i dolazi kao prijatelj k nama u Ilok, Vukovar, Osijek – vidjeti što nam se dešava, pokazati i iskazati prijateljstvo i solidarnost. Zdravka smo tako upoznali i Zdravko tako živi pokazujući, a nekada i žustro dokazujući, da je to normalno stanje, da mir nije izostanak rata nego su to miroljubivi, prijateljski, solidarni odnosi među ljudima i narodima!

Nemoguće je nabrojati sve što je, u vrlo teškim političkim i društvenim uvjetima te s vrlo oskudnim, najčešće vlastitim financijskim sredstvima, Zdravko Marjanović pokrenuo, učinio i čini da se takvi miroljubivi, solidarni, prijateljski, suradnički odnosi sačuvaju, njeguju, unaprjeđuju, grade, šire.

Ne osvrćući se ili upravo kao odgovor na nacionalističku isključivost i pritiske u vlastitoj zajednici, osniva Društvo za toleranciju Bačka Palanka (1996.) koje već deset godina gotovo bez ikakvih sredstava uspijeva izdavati mjesečni časopis Tolerancija;

u ratu i unatoč ratu poticao je, inspirirao i sudjelovao u nizu prekograničnih civilno-društvenih mirovnih nastojanja kako bi pridonio očuvanju ostatka ostataka prijateljskih društvenih veza;

posebno se angažira na osnivanju i radu Koordinacije mirovnih organizacija za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (1996. – 2000.) koja je prekogranično surađivala na procesima mirne reintegracije prije, tijekom i nakon završetka UNTAES misije;

potiče i koordinira aktivnosti prekogranične suradnje građana i nacionalnih manjina kao mostova za građenje mira;

već više od petnaest godina radi s mladima i za mlade iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Mađarske, Makedonije, Njemačke i Srbije – svake godine u drugoj državi u likovnim kolonijama i mirovnim kampovima okuplja pedesetak mladih.

Društvo za toleranciju – Bačka Palanka (Srbija), udruga Luč“ – Berak (Hrvatska) i udruga „Živjeti zajedno“ – Derventa (BiH) pokreću „Most prijateljstva“ koji okuplja desetak građanskih udruga i dvijestotinjak pojedinaca/ki iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije i Srbije na nizu mirovnih aktivnosti – u okviru kojeg se održavaju javne rasprave i okrugli stolovi o mirnom suživotu i prekograničnoj suradnji građana iz navedenih zemalja.

No, važnije od toga što je radio i radi valja reći tko je i kakav je Zdravko Marjanović. Ovako objašnjava zašto Društvo za toleranciju i što je za njega tolerancija: „Junaštvo je kada svoje braniš od drugih, a čojstvo je kada druge braniš od svojih“. A ovako je odgovorio na naš poziv da mu čestitamo i uručimo nagradu: „ Radujem se zbog toga što Nagrada nosi ime našeg Krune, a inače sam ja protivnik nagrada za ono što bi svaki građanin trebalo da radi“.

Hvala ti Zdravko što si došao, hvala ti što jesi i sretni smo što te ima!

Zdravko Marijanović

Govor Zdravka Marijanovića pri primanju Nagrade možete vidjeti ovdje

Ivana Paradžiković (2016.)

urednica emisije Provjereno za njezino profesionalno i ljudsko zalaganje za socijalnu pravdu, solidarnost, ljudska prava i demokratske standarde

Ivana Paradžiković, rođena 1980. godine, novinarka i voditeljica. Od 2009. godine urednica je emisije Provjereno koja istražuje socijalne, političke i društvene probleme u Hrvatskoj. Ukazujući na nepravdu, korupciju, kriminal, Provjereno pridonosi borbi za poštovanje temeljnih ljudskih prava, prava na dostojanstven život i prava na rad. Postao je jedan od najgledanijih istraživačkih magazina u Hrvatskoj kojeg svaki tjedan prati više od 400 000 gledatelja. Bavi se sadržajima i temama koje se tiču života svih građana, donosi priče za koje je potrebna profesionalna hrabrost, priče kojima ukazuju na probleme, potiču na rješenja i solidarnost u društvu, a od sustava traži učinkovit rad i ispravljanje nepravdi.

Navodimo samo neke kojima je objavljivanje njihovih priča u Provjerenom pomoglo - Milanu i Matiji, malenoj Luciji iz Trilja, Lucianu iz Međurače, djeci koja su zbog siromaštva živjela u uvjetima u kojima ne bi smjelo živjeti niti jedno dijete. Zbog reportaža uProvjerenom nerijetko bi se pokretale institucije, protiv odgovornih su osoba dizani optužni prijedlozi, radnicima isplaćivane zaostale plaće.

Emisije Provjerenog senzibiliziraju javnost na poteškoće, diskriminaciju s kojima se suočavaju marginalizirane društvene skupine, nacionalne manjine, pripadnici LGBT skupina. Ukazuju na poteškoće osoba s invaliditetom. Izvještavanje Provjerenoga bilo je ključno za neizručivanje mlade aktivistice Bašak u Tursku, gdje bi joj bila ugrožena temeljna ljudska prava. Donosili su priče o izbjeglicama koje su smirivale tenzije, poticale empatiju, rušile predrasude i stereotipe.

Serijom priloga, Provjereno je potaknulo i podržavalo kampanju za ukidanje PDV-a na doniranu hranu, založili su se za pokretanje postupka za legalizaciju kanabisa u medicinske svrhe.

Uručujemo Vam ovu Nagradu kao zahvalu za do sada učinjeno i za sve one promjene našega društva na bolje koje ste, uređujući emisiju Provjereno, pokrenuli ili podržali. I kao podršku Vama i izuzetnim novinarima i novinarkama tima Provjerenog (a to su Mato Barišić, Maja Medaković, Ema Branica i Ivan Čorkalo) za svaki vaš budući iskorak za kojeg će, uvijek ponovno, biti potrebna osobna profesionalna i ljudska hrabrost, mudrost, suosjećanje i solidarnost. Ma gdje radili i bili!

Ivana Paradžiković

Govor Ivane Paradžiković nakon primanja Nagrade možete pročitati ovdje

Marijan Gubina (2015.)

Ne mrzim, ne osuđujem i ne generaliziram.

Mirovnu nagradu „Krunoslav Sukić 2015“ uručujemo Marijanu Gubini kao poputninu njegovu odabiru ispravnog življenja kojim postaje primjerom, poticajom i podrškom ljudima oko sebe – mladima, braniteljskoj populaciji, nastavnicima, vjernicima, političarima, umjetnicima…

Marijan Gubina je Ana Frank kojoj se snovi ostvaruju; Marijan je, srećom, zatočeništvo preživio, ali ga se i oslobodio. Izašao je iz zatvorenosti u strah, povredu, mržnju i neopraštanje i našao svoje mjesto i svoj put. Katarza ili rasterećenje događaju se ponajprije pisanjem, a potom i aktivnim djelovanjem kojim nastoji pridonositi izgradnji svijeta koji je Ana Frank tek sanjala – svijeta slobode od nasilja!

Kao desetogodišnji dječak bio je, zajedno sa svojom šesteročlanom obitelji, 260 dana u zatočeništvu u Dalju, izložen nasilju i poniženjima. Izlazak iz povrede nije bio niti brz niti jednostavan. Zaokružuje se knjigom 260 dana u kojoj Marijan Gubina opisuje svoje teško iskustvo stradanja, ali i iskustvo podrške vezano uz neke suseljane srpske nacionalnosti. Knjiga dolazi iz srca koje ne mrzi, nije ogorčeno i ne generalizira. Ona ne generira mržnju nego, nasuprot tomu postaje mirotvorna inspiracija mnogima: prevedena je na 15 jezika, uključujući arapski i kineski, po njoj je urađena nadahnuta kazališna predstava kojom redatelj, scenaristica, glumci – predstava u cjelini – dobiva Nagradu hrvatskog glumišta 2015.godine.

Marijan o svom iskustvu izlaska u slobodu iz spirale nasilja, o svom doprinosu izgradnji bolje, pravednije, uključive i razvojno održive zajednice svjedoči serijom predavanja za mlade. Ovim predavanjima je obuhvatio gotovo 80% škola u ratom zahvaćenom području Hrvatske, ali i u drugim dijelovima Hrvatske, a gostuje i u široj regiji i u inozemstvu.

Marijan djeluje za dobro svoje zajednice pokazujući u praksi kako je moguće zamijeniti glavne odrednica kulture rata odrednicama kulture mira: umjesto nasilja i sile – nenasilje i poštovanje ljudskih prava, umjesto autoritarnih struktura i iskorištavanja – demokratsko sudjelovanje i održiv razvoj čovječanstva, umjesto predodžbe neprijateljstva i nepovjerenja prema drugima – razumijevanje, snošljivost i solidarnost među narodima i kulturama svijeta.

Na tim je temeljima Marijan okupio veliki broj volontera koji su prisutni u životu Osijeka kroz humanitarne akcije, humanitarno–edukativne programe za ovisnike i štićenike Doma za odgoj djece i mladeži te oko platforme za suradnju s manjima - PRIJATELJI MANJINA.

Marijane, želimo da Ti i tvoji kolege i kolegice i dalje koračate tim putem!

Marijan Gubina prima plaketu od Nj.E. Ellen Berends, veleposlanice Kraljevine Nizozemske u Hrvatskoj

Prince Wale Soniyiki (2015.)

Ja sam sada ok, ali drugim izbjeglicama treba.

Za njegov višegodišnji mirovni angažman na posredovanju među različitim kulturama - vlastitim primjerom, volontiranjem, kao međukulturni tumač, aktivistički - ali i institucionalno, samozatajno - ali i medijski, no uvijek neposredno, nenasilno i duboko ljudski. Takvim svojim djelovanjem Prince Wale Soniyiki pridonosi integraciji imigranata i promjeni stavova hrvatske javnosti prema azilantima. Time potiče dobro u nama.

Prince Wale Soniyiki mirovni je aktivist, volonter, borac za ljudska prava, prava izbjeglica i imigranata, osnivač je Društva Afrikanaca u Hrvatskoj, suradnik Centra za mirovne studije, entuzijast i optimist. Izbjegao je iz Nigerije pred militantnom skupinom Boko Haram nakon što je bio mučen, a braća su mu ubijena. Prešao je Afriku i Sredozemlje. U Hrvatskoj dobiva azil 20. lipnja 2012. na Svjetski dan izbjeglica. Tom prilikom odgovara ministru koji mu uručuje odluku o azilu, na pitanje treba li mu što. “ Meni ne, ja sam sada ok. Ali drugim izbjeglicama treba. Oni dugo čekaju. Uvjeti, neizvjesnost, to treba. Ne za mene. Za njih“.

Prince je kontinuirano povezan s imigrantima, daje im podršku u procesu traženja azila i integracije, kao što nastoji pitanje azilanata približiti široj javnosti, rastakati predrasude i strahove te pridonositi prijateljskom društvenom okruženju.

„Radim s imigrantima. Želim vidjeti da se smiju, da se osjećaju dobro ako ih netko izvana zastrašuje. No kada smo zajedno, pričamo neke afričke šale i razveseljavamo se međusobno. Kada ih vidim sretne, iako čekaju odluku, i ja sam sretan. Uvijek mislim na to kako bi oni mogli biti sretni u ovom životnom razdoblju. Jer ja sam bio kao oni prije nego što sam dobio azil, i ja sam razmišljao o svakom danu u svom životu. Mislim da je sreća ono što svi oni koji imaju tešku prošlost ponekad trebaju.”

Aktivist Crvenog križa još u rodnoj Nigeriji, svoj cijeli mladi tridesetogodišnji život gradi, točnije –širi, mir oko sebe. Nesebično, iskreno, nitko tko je s njim surađivao nije ostao ravnodušan: skroman, znatiželjan, marljiv, zaraznog optimizma, trpi rasističke komentare, ali ne šuti o njima, upisuje i završava Mirovne studije uspješno, iako hrvatski jezik tek uči.

Prince svojim primjerom približava problematiku azila mnogim stanovnicima Hrvatske. Vjeruje u suživot različitih kultura te aktivno radi na interkulturalnosti, razmjeni hrvatske, nigerijske te drugih afričkih kultura.

Gospodin Prince Wale Soniyiki, hvala Vam, potičete dobro u nama, a zasigurno obogaćujete niz Laureata Nagrade „Krunoslav Sukić“. UBUNTU!

Prince Wale Soniyiki se obraća gostima nakon što je primio Nagradu.

Bojan Glavašević (2014.)

Ne mrzim ali mi je stalo

Nagrada „Krunoslav Sukić“ dodjeljuje se Bojanu Glavaševiću zbog spremnosti da svoj životni odabir – ne mrzim ali mi je stalo – svjedoči i živi u vrijeme rastućeg nerazumijevanja, sukoba i netrpeljivosti. Djelovanje Bojana Glavaševića iz tog stava pridonosi uvažavanju stradanja žrtvi ali bez manipulacija te oslobađa od zatvorenosti u krug nacionalnog mita koji onemogućuje da ljudi, zajednica pa čak i poslijeratna generacija živi dalje.

Upravo stav: ne mrzim ali mi je stalo može postati zajedničko tlo, polazište za dijalog, dogovor, suradnju na onim pitanjima koje danas potresaju hrvatsko društvo.

Bojan Glavašević nam pokazuje da je taj stav siguran orijentir i izvor snage za donositi hrabre, za današnju Hrvatsku, neuobičajene izbore.

Njegov je odabir ne biti žrtva zatvorena u mržnju ili strah iako su on i njegova obitelj teško stradali u ratu. Odbija prihvatiti pretpostavljenu ulogu simbola patnje ako ona ni stradalnicima, ni braniteljima ni svima nama ne bi imalo pomogla osloboditi se te patnje.

Svoj odabir pokazuje prihvaćajući rad na zahtjevnoj poziciji u državnoj strukturi u teško doba krize, naslijeđenog nereda i rastućeg nezadovoljstva braniteljske populacije i civilnih žrtava rata za koje brine.

Svoj odabir pokazuje kada se u javnom, medijskom prostoru zalaže za poštivanje drugačijeg, uvažavanje različitosti i za toleranciju - svjestan da dio javnosti baš to od njega ne želi čuti.

Bojan ne ispunjava nametnuta očekivanja drugih već uspijeva biti svoj. I što je više svoj to je više naš, sviju nas, a nema nas malo, koji mržnju vidimo kao prelazno stanje, a brigu za dobrobit drugoga kao trajan životni stav. Bojan Glavašević otvara stranicu jedne nove stvarnosti generaciji djece iz rata koja ima pravo na dobro, solidarno i poticajno društveno ozračje.

Bojan Glavašević svjedoči nenasilje suprotstavljajući se nepravdi, isključivosti, nasilju, pri tome poštujući dostojanstvo onih koji ga napadaju i ne odustajući od zajedništva s njima. On ne dolazi ni iz vjerskih krugova niti iz mirovnih udruga i time nas podsjeća da je nenasilje put, odabir slobode, ljubavi za svako ljudsko biće a ne skup pravila ili ideologija. Podsjeća nas da je za građenje mira važno kako nešto radimo – da je mir put, kao što je to rekao Mahatma Gandhi.

Nagrada s imenom našega Krune ide u ruke čovjeka koji živi i svjedoči ono što je humanistu Kruni bilo važno, kolika god da su iskušenja, dileme i prijetnje na tom putu. A one u životu Bojana Glavaševića nisu male.

Utoliko je značaj Bojanovih odabira i njegovog angažmana veći.

Govor Bojana Glavaševića prilikom uručenja Nagrade možete pročitati ovdje.

Staša Zajović (2014.)

Žene u crnom–za budućnost bez crnina–snaga nenasilnog otpora

Staši Zajović i Ženama u crnom iz Beograda Nagradu uručujemo za njihov dugogodišnji, javni, dosljedan i prepoznatljiv antiratni i mirotvorni angažman. Od prvih ratnih pohoda 1991. do današnjeg dana Žene u crnom postale su simbolom otpora ratovima na ovim prostorima. One svojim primjerom pokazuju, utiru i vode nas putem izlaska iz spirale nasilja koja se u našim zemljama reciklira vjekovima.

Otpor: Staša Zajović i Žene u crnom uporno, stalno i neumorno stvaraju prilike da se čuje njihovo nedvosmisleno odbijanja rata. Prepoznatljive su po crnoj boji i šutnji koja je rječita. Nerijetko su izložene nasilnim reakcije dijela javnosti zbog njihova jasno artikuliranog i uvijek ponavljanog: NE U NAŠE IME - NE ratu, NE ulozi Srbije u ratu, NE genocidu u Srebrenici, NE razaranju i zločinima u Vukovaru, Dubrovniku, NE ratu na Kosovu… NE U NAŠE IME glorificirati rat a negirati, opravdavati i abolirati zločine organizirane i provedene od strane režima!

DA prihvaćanju svog dijela odgovornosti: „Možemo osuditi svaki rat i svaki zločin, no stidjeti se, sramiti se možemo samo za onaj koji je počinjen u naše ime!“. Tako, Staša i Žene u crnom govore o svom dijelu odgovornosti i obilaze mjesta stradanja u Hrvatskoj, Bosni, na Kosovu da žrtvama kažu: „Žao nam je!“.

Suosjećanje i uvažavanje patnje žrtva: Njihov hod u koloni sjećanja, u Vukovaru, u Lovasu, u Srebrenici, u Višegradu – iskaz je emotivne, moralne i političke podrške svim žrtvama zločina. Melem na ranu žrtvama, njihovim obiteljima i društvu, sol na ranu odgovornima, udarac stereotipu o kolektivnoj krivnji i iskonskom neprijateljstvu, zahtjevan poziv politici! I, najvažnije – obnavlja zajedništvo!

I na kraju, ali ne manje, važno Staša Zajović i Žene u crnom razotkrivaju obrasce dominacije i nasilja u obiteljskim, rodnim, društvenim, ekonomskim, političkim odnosima. Razumijevanje kulturnog, strukturnog, rodno uvjetovanog nasilja temelj je za građenje pravednijeg društva, alternative. One to već čine, primjer su snage nenasilnog otpora i nenasilnog djelovanja koje je već danas blagotvorno, poticajno, uključivo, suradničko, a zasigurno zaslužuje biti udžbenički primjer novim generacijama. Hvala!

Govor Staše Zajović prilikom uručenja Nagrade možete pročitati ovdje.

Clive Richard Fowel (2014)

Putnik mirotvorac - Ranjeni ratom-dotaknuti nadom!

Nagradom zahvaljujemo Cliveu Fowelu za njegovu dugogodišnju podršku ratom povrijeđenim ljudima i zajednicama u Istočnoj Hrvatskoj (Osijeka, Vukovara i više mjesta Slavonije i Baranje) na njihovu putu oporavka, obnove povjerenja i pomirenja.

Od svoje mladosti, Clive R. Fowel je posvećen dijalogu između Zapadne i Istočne Europe u želji pridonijeti velikom projektu mirovne Europe. Osamdesetih je godina, prije pada „olovne zavjese“ odlazio je u Istočnu Njemačku. Od rata, već 20-tak godina, hoda uz ljude i zajednice u ratom zahvaćenoj Istočnoj Hrvatskoj. Čini to s mjesta na kojem stoji – pastora Metodističke crkve u Velikoj Britaniji potičući razumijevanje i uključujući u taj proces svoje župljane i svoju crkvenu organizaciju. Tako je 2012. Cliveov mirovni rad prihvaćen kao dio njegove pastoralne službe, a župljani ove zajednice već dva desetljeća prikupljaju sredstva za njegov rad u Hrvatskoj i organiziraju posjete i gostoljubivo prihvaćaju grupe iz Hrvatske.

Gotovo neprimjetan, no ustrajan, etičan i iskren tražitelj mira, on razvija i stalno produbljuje vlastito razumijevanje i empatiju prema osobama koje su pogođene ratom. Upravo na temelju toga i uz pomoć lokalnih suradnica i organizacija, oblikuje program radionica kako bi smisleno, holističkim pristupom, ostavio dugotrajan trag na sudionicima te umanjio negativne posljedice rata na buduće generacije. U radionicama koje provodi 6 do 7 puta godišnje želi postići da se sudionici osjete sigurno i slobodno da izraze svoje povrede koje budu prepoznate i prihvaćene od svih. Bol i ljutnja su tako pretvoreni u razumijevanje, suosjećanje i nadu. Samo dio iskustava od oko 250 polaznika i polaznica Cliveovih radionica objavljeno je u knjizi osobnih priča, no kao što naslov knjige kaže, zajedničko im je ime Ranjeni ratom-dotaknuti nadom!

Te su pojedinačne nade već pretočene u mnoge, nove životne, obiteljske i društvene izričaje. Citiramo jednu: „Dobila sam samopouzdanje, mir, vlastiti duhovni napredak… Otkrila sam mogućnost pomirenja i oprosta što sada pokušavam podijeliti s bližnjima u svojoj obitelji, udruzi i zajednici.“

Govor Clive Fowela prilikom uručenja Nagrade možete pročitati ovdje.

Veselinka Kastratović (2013.)

"Žrtve su, zapravo, usamljene"

Veselnika Kastratović dodijeljena je Nagrada "runoslav Sukić" za njezinu dvadesetogodišnju hrabru, ustrajnu, ljudsku i profesionalnu posvećenost zaštiti ljudskih prava i poslijeratnoj izgradnji mira u ratom pogođenim dijelovima Hrvatske.

Iako javnosti slabo vidljiva, neprocjenjiva je vrijednost njezine zauzetosti kojom, prije svega, pridonosi očuvanju ljudskog dostojanstva prognanih i izbjeglih, povratnika, stradalnika i žrtava ratnih zločina. Kao pravnica, monitorica sudskih procesa, istraživačica ljudskih gubitaka ona podržava žrtve i obitelji žrtava u njihovoj potrazi i težnji za otkrivanjem istine o stradanjima. Istovremeno putem javnog zagovaranju u prilog profesionalnog i nepristranog suđenja za ratne zločine pridonosi stvaranju društvenog ozračja i političkog okvira za transformaciju totalitarnog i ratnog u demokratsko i miroljubivo društvo. Čini to nesebično, bez zadrške, unatoč pritisaka, nerazumijevanja ili zlonamjernih napadanja, čini to tako da svojim primjerom i raspoloživošću predstavlja podršku kolegama, udrugama, institucijama i samom procesu. Za to joj iskazujemo zahvalnost!

Barbara Matejčić (2013)

"Važno mi je da preko svog posla mogu suosjećati s drugim ljudima - tako mogu pokušati razumjeti i olakšati čitateljima da razumiju".

Nagradu "Krunoslav Sukić" uručujemo Barbari Matejčić za njezin rijetko viđen primjer angažiranog istraživačkog novinarstva kojim je u posljednjih nekoliko godina propitivala i istraživala teme i procese izrazito značajnih za izgradnju mira.

Barbara Matejčić svojim istraživanjem i pisanjem čini vidljivim nepriznate nepravde vezane uz društvenu isključenost, nejednakost i negativne posljedice ratnog nasilja, ali i nastojanja koja povezuju ljude prema zajedništvu u solidarnosti. Barbara Matejčić piše o širokom rasponu tema, o svemu što je provocira, što želi sebi i drugima razjasniti, do kojih odgovora želi doći, a ne dobiva ih iz medija. Kada radi postratne teme, obavezno ide na teren i razgovara s ljudima koji povezuju zajednicu, a ne dijele je, pronalazi ljude koji su nepriznate, civilne žrtve rata. Svoj rad opisuje riječima: “Pokušavam ne docirati, ne osuđivati, ne navijati, nego složiti mozaik različitih glasova i slika koji dovoljno govore sami za sebe, daju drugačiju sliku od uobičajenog narativa o ratu.”

Nagradom želimo iskazati koliko cijenimo Barbarin rad, zahvaliti joj i ohrabriti je da ide dalje!

Ana i Otto Raffai (2012.)

„ Nenasilje nije niti pasivnost niti napadanje protivnika već odlučna borba za pravednost snagom ljubavi, suradnje i istine.“ ( H.Goss Mayr)

Ana Mariji i Ottu Raffai je dodijeljena Nagrada za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ za produbljivanje razumijevanja nenasilja i osnaživanje ljudi i zajednica za nenasilno djelovanje povezujući pri tomu duhovnost, nenasilje kao stav i djelovanje, otvoreni dijalog i međuvjerničku suradnju te cijeloživotno učenje.

Bračni par Raffai svakodnevno živi ono u što vjeruje. Iako Ana predaje strane jezike u školi, znači 'ima i normalan posao', neupućenom je promatraču teško reći čime se oni bave. Mirovnim radom, edukacijama i međuvjerskim dijalozima svakako, no to su samo forme sadržaja mnogo važnijeg od njih.

Ana i Otto Raffai žive svjedočeći posvećenost nenasilju, snagu istinske vjere i ljubavi. Polaznici njihovih edukacija, studenti zagrebačkih Mirovnih Studija, vjernici raznih religija, zbog toga su im neizmjerno zahvalni. Nećemo reći da ih obožavaju jer je upravo to, koliko točan toliko neprimjeren izraz - nikakvog kulta nema u njima. Podizanje obitelji, odgajanje njihovo troje djece Judit, Gustava i Rut, vođenje domaćinstva u kojem se uz hrvatski i mađarski govore i njemački i francuski, užitak u pripremanju hrane obitelji i gostima, razgovori ispunjeni pažljivim slušanjem sugovornika, dileme, traženje odgovora, učenje, humor, sve to izgledaju kao stvari kojima nije mjesto u ovakvim ozbiljnim obrazloženjima.

Zahvaljujući Ani i Ottu danas znamo da im tu jeste mjesto. „Budi promjena koju želiš vidjeti.“ izreka je koju danas imamo časti nagraditi.

S ponosom ćemo reći da su Otto i Ana Marija Raffai među najistaknutijim trenerima promišljanja nenasilja i nenasilnog djelovanja u Europi a i šire, no to nije pravi razlog zašto im dodijeljujemo ovu nagradu. Objavili su i niz stručnih radova pa će s zagrebačkog Kaptola na upit s Mirovnih studija može li netko doći objasniti značaj mirovne poruke Božića stići te 1997. odgovor uz iskreno čuđenje: „ Ali, vi već imate Anu Raffai.“ Njihovo mirovno djelovanje počinje spontano, trebalo je imati i vjere i hrabrosti odbiti nošenje oružja 1991. pri mobilizaciji uz Ottovo obrazloženje: „Meni to moja kršćanska vjera ne dopušta.“

Ana Marija Raffai, rođena Kurtović, u Zagrebu 1959. gdje završava studij romanistike i germanistike a potom i teologiju. Od 1985. predaje njemački i francuski u srednjim školama. Od 1994. aktivna je u mirovnom radu u ovom dijelu Europe. Zajedno s Ottom završila je 1995. intenzivnu sedmomjesečnu mirovnu edukaciju u Njemačkoj kod Oekumenischer Dienst s kojima ostaje u kontaktu kontinuirano se usavršavajući. U Hrvatskoj radi kao trenerica na Miramidama,Mirovnim studijima te nizu drugih edukacija. Biila je predsjednica Centra za mirovne studije, članica UO Europske mreže Church and Peace te predsjednica UO Ekumenske inicijative žena. Radi kao mentorica mirovnim timovima i pojedincima u nizu postjugoslavenskih zemalja. Od 2003. aktivna je u udruzi RAND Regionalna adresa za nenasilno djelovanje u Sesvetskoj Selnici, koju je sa suprugom Ottom osnovala.

Otto Raffai, rođen je 1964. u Senti u Vojvodini, Srbija. Maturirao u Subotici, apsolvirao na Teološkom fakultetu u Zagrebu. Prigovarač savjesti 1992. odlazi u Njemačku i zbližava se s pokretom Pax Christi koji ga zajedno s Anom podržava u mirovnom radu. Od 1996. Aktivan u Hrvatskoj i regiji kao trener i mentor iz područja kazališta potlačenih, političkog kazališta, medijacije, nenasilja, sukoba, međuvjerskog dijaloga.

Ana i Otto kroz udrugu RAND suorganiziraju niz regionalnih međureligijskih konferencija „Gradeći mir, slavimo Boga“, dijaloško edukativne susrete za vjernike, trening za trenere u izgradnji mira te 2012. javno obilježavaju Međunarodni Dan nenasilja u nizu gradova u Hrvatskoj te BiH.

Ana i Otto Raffai, inspiracija su i izvor snage i motivacije svima koji ih poznaju. Nikad ne birajući lakši put, ne dozvoljavajući da ih u življenju svoje vjere ometu ni bolest, ni nerazumijevanja donatora ni okolina naklonjena velikim projektima a često nesklona vjernicima i onima koji nisu vješti s engleskim, Ana i Otto su hodajući primjer kako se ljubavlju gradi mir. Svima koji ih znaju uzor a nama danas čast i privilegija da im javno možemo reći: „ Hvala, nastavite tako“.

Govor zahvale Ane i Otta Raffai možete pročitati ovdje.

Šerif Isaković (2012.)

„Čija je Bosanska Posavina a čiji su Posavljaci?“

Šerifu Isakoviću je dodijeljena Nagrada za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ za njegovu dvadesetogodišnju zauzetost za poslijeratnu izgradnju mira u regiji, za njegovo neumorno zalaganje za pravo svih ljudi na povratak u vlastite domove i, posebno, za oporavak ratom opustošene i razorene Posavine. Glasno govoreći o stradanjima Posavine i Posavljaka, nikad o svojima (iako je i sam izgubio dva brata, nekoliko članova šire obitelji, svu imovinu i dom). Analizira i kritizira entitetsku podjelu Bosne, ali istovremeno djeluje u skladu sa svim legalnim mogućnostima i potiče stvaranje novih i boljih prilika za povratak. Politički program svog djelovanja Šerif Isaković iskazuje jasno, javno i ustrajno: svatko ima pravo na vlastiti dom – svatko svojoj kući – jedinstvena BiH uz tri konstitutivna naroda – BiH u Europskoj uniji. Mudro i vješto povezuje horizontalnu i vertikalnu moć - djeluje od dole (povezujući ljude, udruženja, crkvene i lokalne zajednice) i putem lokalne vlasti dok istovremeno nastoji utjecati na odluke koje se donose na najvišim političkim razinama, nacionalno i međunarodno.

Šerif Isaković je rođen 1939.g. u Stocu u BiH. Dva je puta u svom životu bio izbjeglica. Tijekom II svjetskog rata je njegova obitelj protjerana a poslije rata naseljena u Derventu. Iz Dervente pa iz Bosanskog Broda je protjeran zajedno s obitelji 1992.g. kada se nastanjuje u Slavonskom Brodu. No, živi podjednako na obim obalama Save. Pravnik je raznolikog profesionalnog iskustva, zadnjih dvadeset godina radi kao odvjetnik. Ne propušta prilike iskazati zahvalnost za solidarnost kojom su prognani Posavljaci prihvaćeni u Sl. Brodu i osjećaj pripadnosti novom domu. Sudjeluje u kulturnom i političkom životu grada. Obnaša funkciju vijećnika u Gradu Slavonskom Brodu i u Županijskoj skupštini Brodsko-posavske županije, predsjednik je Županijskog odbora za međudržavnu i međužupanijsku suradnju i član Županijskog Savjeta za europske integracije. Aktivan je u Udruzi intelektualaca „Matija Mesić“.

Ljudi Šerifa Isakovića prepoznaju kao mirovnjaka i prijatelja. Njegov je mirovni potencijal „priključen“ na jegovu ljubav prema svakom čovjeku, prema zavičaju i njegovanju posavljačkog identiteta, kulture i glazbe. Na povratku u Posavinu radi tako što je s ljudima u njihovim najtežim trenucima kada po prvi put odlaze na zgarišta svojih kuća i grobova i kada se trebaju odlučiti na suživot sa dojučerašnjim neprijateljima. S njima trajno, dosljedno i uporno gradi novi tip sigurnosti – onu koja se oslanja na uspostavljanje i jačanje pokidanih međuljudskih i društvenih veza, prijateljstva, tolerancije, međureligijskog dijaloga i suradnje. Na međuljudskoj razini, između ratom razdvojenih zajednica i lokalnih političara i na međunarodnom planu.

Povezuje izbjeglice i udruženja izbjeglica da bi zajedno djelotvornije pomagali povratku svih svojim kućama: suosnivač je i predsjednik još uvijek aktivne Zajednice povratnika Bosanske Posavine koja djeluje od 1994.g te Koalicije za povratak koju čine 200 izbjegličkih i prognaničkih udruga iz BiH, regije i dijaspore.

Osnivač je i predsjednik udruge „Živjeti zajedno“ općine Derventa, suosnivač i aktivan član regionalne udruge „Most prijateljstva“.

Što misli to kaže javno i to napiše-kolumnista je lista tjednika Posavska Hrvatska iz Slavonskog Broda i magazina Tolerancija koju izdaje Društvo prijateljstva iz Bačke Palanke. Autor je knjige „Bosna i Hercegovina od Daytona do Bruxellesa“ u kojoj uz kronološki posložene događaje publicira i svoje refleksije o njima - kao dokument vremena kako ga je on vidio, proživio i kako je na izazove vremena odgovarao. S lakoćom i radošću stoji iza svojih riječi i dijela. I na takav način se nosi i s neugodnostima i pritiscima koje zbog svog rada doživljava.

Šerif Isaković je već dobio niz priznanja i zahvalnica, ali neusporedivo više stisaka ruke, zagrljaja, osmjeha i radosnih susreta s ljudima. Želimo da ova naša Nagrada „Krunoslav Sukić“ jasnije osvijetli blagotvornu mirotvornost Šerifova života i rada. Hvala.

Dr.sc. Ljiljana Gehrecke (2011.)

Ljudi nisu zli - ljudi su nesretni

Dr. sc. Ljiljani Gehrecke dodijeljena je Nagrada za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava, zbog njezine posvećenosti ublažavanju ratnih trauma, oporavku ljudi i društva u Vukovaru, koja nije usmjerena samo prema toleranciji, već prema istinskom zajedništvu. Podrška koju ljudima pruža danas dragocjena je za buduće generacije.

Ljiljana Gehrecke rođena je u Vorkapić Selu kraj Gline 1938. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završila je na vukovarskom području. U Beogradu je diplomirala i magistrirala ekonomiju, a potom doktorila iz područja tehničkih znanosti. Predavala je na Ekonomskom fakultetu i Fakultetu organizacionih nauka u Beogradu te na Univerzitetu u Karlsruhe. Predavačica je u Centru za mir i razvoj Univerziteta Ujedinjenih naroda u Parizu. Bila je prva, a sada je počasna predsjednica Europskog doma Vukovar.

Potreseni sudbinom ljudi i grada Vukovara, Ljiljana Gehrecke i njezin suprug se u Vukovar vraćaju neposredno po završetku Domovinskog rata. Na Dan Europe, 09.05.2000. godine pokreću osnivanje Europskog doma Vukovar. U zajednici koja je pretrpjela teško ratno stradanje, i unatoč protivljenju gradske uprave, bio je veliki poduhvat okupiti petnaest građana Vukovara koji su se razlikovali ne samo po etničkoj pripadnosti, već i po političkom uvjerenju, vjeroispovjesti, dobi, obrazovanju i profesionalnom usmjerenju – naizgled po mnogo čemu. No u jednom su bili jedinstveni - imali su zajedničku želju da Vukovar zacijeli svoje ratne rane, da postane europski grad duhovnog i ekonomskog blagostanja.

Djelovanje Ljiljane Gehrecke temelji se na njezinom poniznom čovjekoljublju: ljudi nisu zli – ljudi su nesretni. Svakog čovjeka, sve građane Vukovara, prihvaća kao prijatelje. Iskazuje razumijevanje za strah i mržnju koje za sobom ostavlja rat. Nastoji pomoći da se strah i mržnja prevladaju na radionicama za prevladavanje ratnih trauma i samozaštitu zdravlja; informiranjem; upoznavanjem „druge strane“ i sagledavanjem vlastite uloge u sukobu. Zato Ljiljana Gehrecke u gradu u kome duhovne i emocionalne povrede još nisu zacijelile, u kome nacionalne i vjerske barijere još nisu prevladane otvara vrata u situacijama koje se smatraju gotovo bezizlaznim.

Tako je u Vukovar pozvala Živorada Kovačevića, nekadašnjeg gradonačelnika Beograda koji je održao predavanje u prepunom Pastoralnom centru (2000.). Tom prilikom izrazio je žaljenje i ponudio ispriku razorenom gradu i ljudima. Ljiljana Gehrecke redovito organizira godišnje konferencije Koliko se čujemo i razumijemo jedni druge? koje su prostor za međuetnički dijalog o prošlosti i o zajedničkoj budućnosti Vukovaraca i Vukovara. Već tradicionalni postali su koncerti duhovne glazbe u kome sudjeluju vukovarski zborovi i pojedinci/ke iz različitih vjerskih zajednica. Ljiljana Gehrecke osobno, kao i sudionici skupova koje ona sa svojim suradnicima/ama iz Europskog doma Vukovar oraganizira, šalju jasne poruke mira, nenasilja i pravednosti.

Javno podržava regionalnu inicijativu za osnivanje REKOM-a (Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama ratnih zločina i drugih teških kršenja ljudskih prava počinjenih na teritoriju bivše SFRJ u razdoblju od 1991.-2001. godine), no u Vukovaru je u tome gotovo usamljena. Podrška inicijativi njezin je doprinos mogućnosti koju smatra civilizacijskom: nikada do sada ljudi, na kojima su se lomili zločini i nepravde, nisu imali pravo iznijeti svoja iskustva i svoje doživljaje i raščistiti međusobne odnose, nego je politika uvijek bila ta koja bi odlučivala. Ljiljana Gherecke smatra da ovoga puta, zahvaljujući, između ostaloga, i nastojanjima organizacija civilnoga društva, građani mogu dati svoj doprinos stvaranju zdrave multikulturalne zajednice. Ona svoj doprinos toj nadi daje posvećeno i ustrajno.

U svom govoru prlikom primanja Nagrade Ljiljane Gehrecke je naglasila: Danas, ne samo kod nas, već i u cijelom svijetu, nema preče zadaće od stvaranja mira. Cijeli svijet se trenutno nalazi na rubu ponora, u koji ga može sunovratiti samo jedan jedini nerazumni potez moćnika. Od prijeteće katastrofe može nas spasiti samo jedna stvar, a to je apstinencija od svakog nasilja i mirno, razumsko rješavanje svih postojećih problema. Što se Vukovara tiče, ne želim reći da se samo nadam, već da sam uvjerena u to, da će bol i patnja kroz koju su Vukovarci prošli za vrijeme i poslije rata biti pokretačka snaga za skok na višu razinu svijesti, koja će omogućiti bolje razumijevanje prošlosti i izgradnju zdrave, učinkovite zajednice u budućnosti.

Cjelovit govor možete pogledatai na videoazapisu i možete pročitati ovdje

Dr.sc. Peter Kuzmič (2011.)

Ljudskost intelektualca Petera Kuzmiča

Dr.sc. Peteru Kuzmiču je Nagrada dodijeljena zbog njegovog promicanja svjetonazorskog i vjerskog pluralizma i dijaloga – nastojeći prema istini putem javnog dijaloga pridonosi oblikovanju demokratske i mirotvorne kulture u Hrvatskoj.

Dr.sc. Peter Kuzmič, rođen je 1946. godine u Nuskovu (Slovenija). Školovao se u Sloveniji, Hrvatskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama; diplomirao je teologiju, pedagogiju i humanističke znanosti. Magistrirano je na Wheaton Graduate School u Chicagu, a doktorirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Jedan je od utemeljitelja Biblijsko-teološkog instituta (Zagreb, 1972.g) – danas Evanđeosko-teološkog fakultet u Osijeku, na kojem je profesor i rektor. Gostujući je profesor na nizu sveučilišta u SAD, Koreji i Kini. Predsjedavao je Teološkoj komisiji Svjetske evangeličke alijanse i Lausannskom odboru. Teološki i učenjački i ekumenski rad dr. sc. Petera Kuzmiča imaju svjetske dosege i priznanja. U Republici Hrvatskoj odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinski (1988.), Grbom grada Osijeka (2000.g) za osobit doprinos međunarodnoj afirmaciji grada Osijeka te Grbom grada Osijeka (2008.) za životno djelo.

Doprinos oblikovanju demokratske i mirotvorene kulture u Hrvatskoj

Dr. Kuzmič je netipičan, netradicionalan, zapravo osebujan teolog, etičar i humanist koji pokazuje kako se opirati svakoj isključivosti, dakle svim idejnim, ideološkim i vjerskim monopolizmima te kako promicati svjetonazorski i vjerski pluralizam uz nastojanje prema istini. Prema njegovom mišljenju, istina se mora svjedočiti - istina je kompleksna i ona nije samo puka dogmatska terminologija. A upravo je dijalog, ne samo s Bogom nego i sa svakim čovjekom, bitna odrednica vjerničkog, ali i egzistencijalnog postojanja.

Rat i agresija na Hrvatsku, ratni zločini, procesi tranzicije u Hrvatskoj, pitanja ljudskih i manjinskih prava, djelovanje udruga građana, mirovni pokret, manipulacije političara u javnom prostoru, sve su to teme o kojima je Peter Kuzmič govorio u javom prostoru, propitujući našu društvenu zbilju, pogađajući bit problema i ne mireći se s postojećim mitovima na intelektualnoj i moralnoj ravni. Od 2000. do 2009. godine bio je kolumnist dnevnog lista „Glas Slavonije“, gdje je pod naslovom „Vrijeme i vječnost“ pisao o aktualnim temama: Ljudi pravde, Preduvjet pomirbe, Muški šovinizam u Saboru, Manjine - most suradnje, a ne peta kolona, Protiv korupcije, Zašto nam Europa ne vjeruje, Prava bolesnika - ljudska prava, Pravda sporo stiže u hrvatsko pravosuđe, Kršćanstvo palo na ispitu, Religije pred globalnim etičkim izazovima, Ekumenski imperativi, Protiv plemenske Europe, Rasizam - degradacija čovječanstva, Opomena i poziv iz Hirošime, Tko je kriv za terorizam, Globalna kriza ljudskih prava.

Dr. Petar Kuzmič je osoba koja ne šuti i koja javno i dobronamjerno zagovara svoja uvjerenja a ne libi se govoriti o promlemima koje drugi jednostavno niti ne uočavaju. Svojim govorom pomaže procijeniti je li nešto moralno dobro ili, odnosno je li u skladu s našom istinskom ljudskošću ili nije, pružajući pravu orijentaciju u vrtlogu ubrzanih promjena: ekonomskih, političkih, obrazovnih, komunikacijskih i mnogih drugih.

Sudjelujući u građanskim inicijativama, Peter Kuzmič svjedoči i činjenjem. Jedan je od utemeljitelja Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava i njegov član više godina. Sudionik je niza konferencija, okruglih stolova i manifestacija u organizaciji mirovnih udruga građana u Osijeku, slavonsko-baranjskoj regiji, Hrvatskoj i na međunarodnim skupovima. Svojim autoritetom ohrabruje, potpomaže, čak i omogućava provedbu aktivnosti različitih lokalnih građanskih i mirovnih inicijativa. Zajednica vjernika čiji je duhovni vođa i Evanđeoski teološki fakultet u Osijeku uvijek su otvoreni u duhovnom i praktičnom smislu – svojim prostorom za inicijative i događanja koja pridonose ekumenskom, međureligijskom, mirotvornom, dijaloškom i demokratskom duhu –i u vremenima i situacijama kada su takva zalaganja od vladajućih struktura u gradu doživljavana kao nepoželjna. Podrška je to rastakanju strahova od lokalnih moćnika i građanskom osvajanju prostora slobode.

Etika Petera Kuzmiča na djelu je uključivanje u javnu raspravu (i djelovanje) o temeljnim pitanjima društvene zbilje, pronicanjem u bit te zbilje – nastojeći prema istini.

Radost je velika jer nam nagrađeni dr. Kuzmič približava vrijednosti i osobno nagnuće čovjeka čije ime nosi ova Nagrada, Krunoslava Sukića, koji je o sebi rekao: „Težim govoriti istinu i ostvariti je s radošću.“

Govor dr. Petra Kuzmiča možete pogledati na video zapisu (gore) a pročitati ovdje

Veljko Vičević (2011.)

Veljko Vičević - branitelj novog vala

Veljku Vičeviću dodijeljena je Nagrada za otvaranje i uspostavu dijaloga između udruga veterana Domovinskog rata i organizacija civilnoga društva, posebno u odnosu na regionalne procese suočavanja s prošlošću i inicijative za REKOM (Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama ratnih zločina i drugih teških kršenja ljudskih prava počinjenih na teritoriju bivše SFRJ u razdoblju od 1991.-2001.g.).

Veljko Vičević rođen je u Zagrebu 1956. u kojem i danas živi. Diplomirani politolog, ponosan što je poznavao Praksisovce - profesore Sutlića, Supeka i Kangrgu, aktivan je u radu Saveza socijalističke omladine Hrvatske u kojem se 1981 počinje profesionalno baviti politikom. Od 1983 je predsjednik Gradske Konferencije SSOH Zagreb. Akcije „Imaš kuću vrati stan“, te pokretanje Omladinskog radija, današnje Stojedinice, najpoznatije su od mnogih u Veljkovom mandatu.

1991. se uključuje kao dragovoljac u pripreme i organiziranje Zbora narodne garde te HV-a. Aktivni je sudionik Domovinskog rata, zapovjednik 148. brigade HV-a „jedan od najdugovječnijih“, umirovljen u činu djelatnog pukovnika HV-a kao 50% ratni vojni invalid.

Nakon rata opet aktivan i to u nekoliko udruga – UDVDR (Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata), HVIDRA (Udruga hrvatskih vojih invalida Domoviskog rata) i druge. Posebno se ističe u sportskim aktivnostima da bi 2007 završio Mirovne studije zagrebačkog CMS-a. Stari aktivist 'ponovo jaše'. Veljko je pronašao područje od kojih mnoge glava boli – komunikacija i suradnja braniteljskih i civilnih udruga. Od tada Veljko zajedno sa svojim suborcima, aktivno razbija predrasudu o braniteljima kao neobrazovanim i ne senzibiliziranim osobama za ljudska prava, civilno društvo i izgradnju mira. Zadnjih nekoliko godina Veljko je na čelu Radne grupe za branitelje pri Koaliciji za REKOM Hrvatska, važnog i jedinstvenog tijela koje opet žulja dežurne čistunce, ono naime nije predviđeno Statutom Koalicije. A i kako će to ratni veterani graditi mir?

U KOREKOM-u je prvo kao promatrač svoje matične Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata a zatim nestrpljiv da se nadređene mu braniteljske strukture dogovore – radi opet iskorak i uključuje se u KOREKOM kao pojedinac.

Važnost Veljkovog angažmana u Koaliciji za REKOM nije u činjenici da je tamo jedini ratni veteran iz cijele regije s tako visokim odgovornostima i činom. Mnogo više je u načinu njegovog djelovanja. Veljko je i kritičan u odnosu na proces KOREKOM u Hrvatskoj, no njegova kritika nije zlurado priželjkivanje propasti mnogima nedragog okupljanja tisuća ljudi iz 'regiona'. Potpuno suprotno – glasna, argumentirana i konkretna kritika uviđa unutarnje slabosti ogromne višedržavne koalicije i boji se da KOREKOM neće uspjeti u svom naumu. Veljko se ne boji Regionalne Komisije – on se boji neuspjeha njenog formiranja.

Veljko Vičević pripada novom valu hrvatskih branitelja/ca koji su aktivni u izgradnji mira i civilnog društva u Hrvatskoj ali i u regiji. To su oni od kojih zaziru i 'njihovi' i 'naši', oni koji ne znaju raditi lagane stvari, oni koji opet prvi idu gdje se drugi ne usude, kojima je važnija čista savjest od materijalnih i društvenih probitaka. Oni koje nagrada Krunoslav Sukić rado želi prigrliti.

Govor Veljka Vičevića prilikom primanja Nagrade možete pogledati ovdje

Laureat: Jadranka Reihl Kir (2010.)

Nagrada za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ 2010. dodjeljena je Jadranki Reihl Kir za njeno nepokolebljivo, odlučno i hrabro inzistiranje na istrazi ubojstva svoga supruga, načelnika osječke policije Josipa Reihl Kira, i dvojice predstavnika lokalne vlasti Milana Kneževića i Gorana Zobundžije te pokušaja ubojstva Mirka Tubića 1. srpnja 1991. godine na kontrolnoj točki između Osijeka i Tenje.

Jadranka Reihl Kir nije dozvolila da se to ubojstvo zataška niti da se proglasi činom slijepe osvete koji treba opravdati predratnom atmosferom koja je takve osjećaje raspirivala, nego da se radi o političkom ubojstvu usmjerenom na eliminaciju mirovnih nastojanja njezina supruga. Uspjela je istinu o sudbini Josipa Reihl Kira učiniti dijelom kolektivnog iskustva i principjelnog stava. Jadranka Reihl Kir nikada nije bila žrtvom već svjedokinjom svog vremena, ona nikada nije dopustila da se tragedija pretvori u pravosudnu farsu.

Tu farsu ovih dana razgrađuje izložba " Tko je tebi Reihl Kir“, ponovo nas primjerom i Jadranka Reihl Kir podsjeća da bez osobnog izlaganja, točnije prkosa protiv dominantnih, nasilnih, društvenih ponašanja, niti mira niti prosperiteta neće biti.

Prvi laureat : prof.dr. Ladislav Bognar (2009.)

Suvremenicima u Osijeku, Slavoniji i Hrvatskoj Ladislav Bognar pruža primjer dosljednog zalaganja u promociji mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava u svom profesionalnom, aktivističkom i građanko-političkom angažmanu.

Njegovo profesionalno i osobno opredjeljenje za alternativni odgoj datira prije rata. Rat ga nije "izbacio" iz tog stava – štoviše motivira ga da elemente obrazovanja za mir i nenasilje ponudi i podučava nastavnike i nastavnice u ratom pogođenoj Slavoniji i Baranji procjenjujući koliko im, u poratnim okolnostima, može pomoći u njihovoj zadaći odgoja djece i mladih. Od tada ustrajava u nastojanju da obrazovanje za mir postane integralnim dijelom obrazovnog sustava u Hrvatskoj.

Sudjeluje u obrani Slatine i Osijeka a odmah nakon demobilizacije, od 1992. godine radi za mirno rješenje ratnog sukoba. Surađuje sa lokalnim i međunarodnim mirovnim organizacijama na osnaživanju mirovnih aktivista te na otvaranju komunikacije sa civilnim i mirovnim inicijativama s okupiranih područja. Otvaranje komunikacije, dijaloga pa i suradnje sa "dugom stranom", preko crte razdvajanja, uvelike je pripremilo i olakšalo provedbu mirne integracije Podunavlja, no u vrijeme kada je provođeno takvo je djelovanje bilo opasno, prozivano je izdajom i kolaboracijom sa neprijateljem.

Iako je zbog toga bio medijski proganjan i izložen prijetnjama, svoju građansku i političku odgovornost i hrabrost pokazao je kada je podržao svjedoke koji su mu se obraćali i osobno pred pravosuđem svjedočio o okolnostima u kojima su počinjeni ratni zločini protiv srpskih civila u Osijeku i u Paulinom Dvoru.

Govor prof.dr.Ladislava Bognara prilikom primanja Nagrade "Krunoslav Sukić" možete pročitati ovdje.