O Krunoslavu Sukiću
Krunoslav Sukić je 1991. godine, zajedno sa nekolicinom intelektualaca okupljenih oko pitanja mogu li ikako pridonijeti prekidu rata, uspostavljanju mirovnog (političkog) rješenja sukoba te građenju trajnog mira i demokracije, sudjelovao u stvaranju ideje i osnivanju Centra za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek. Sukićevi teoretski uvidi, njegov životni put traganja za političkim alternativama one s kojom nije bio zadovoljan i, nadasve, njegovo nagnuće ka razumijevanju, spoznaji, jasnoći i istini bili su vodilje u promišljanju o tome kako odgovoriti na nasilje i kako graditi alternativno zajedništvo.
Krunoslav Sukić je rođen u Osijeku, 15. lipnja 1952. godine. Tu je završio osnovnu školu i gimnaziju. 1976. godine je završio studij komparativne filozofije u Zagrebu. Bio je osoba širokog, enciklopedijskog znanja.
Radio je kao profesor u Osijeku, Belom Manastiru, Valpovu, te kao novinar u „Glasu Slavonije“ i radio Osijeku.
1973. godine je pristupio Savezu komunista Hrvatske/Jugoslavije. Tijekom 1979. godine radio je u osječkom Savezu socijalističke omladine na vođenju Marksističke tribine mladih. Savez komunista je napustio 1980. godine - kako je sam rekao „nakon osvjedočenja da se tamo ne proizvodi alternativno zajedništvo svuda uokolo nazočnom otuđenju, nego to otuđenje samo.“
Od 1980. do 1986. radio je kao profesor u Belom Manastiru. Pokušaj da eksplicite politizira svoj nastavnički rad rezultirao je disciplinskim i sudskim procesom, gubljenjem posla i, unatoč tomu njemu važnim, osvješćenjem nekih aspekata totalizirajućeg ideologijskog, političkog i društvenog procesa.
Od tada intenzivira svoj studij filozofijsko-političke literature i on ga zaokuplja sve do tragične smrti u 56-oj godini njegova života.
1992. godine je Krunoslav Sukić, zajedno sa nekolicinom intelektualaca okupljenih oko pitanja mogu li ikako pridonijeti prekidu rata, uspostavljanju mirovnog (političkog) rješenja sukoba te građenju trajnog mira i demokracije, sudjelovao u stvaranju ideje i osnivanju Centra za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek (studeni 1991. – svibanj 1992. godine). Unatoč ratu i oskudnom znanju o civilnome društvu, a još oskudnijem iskustvu civilnoga društva, Sukićevi teoretski uvidi, njegov životni put traganja za političkim alternativama one s kojom nije bio zadovoljan i, nadasve, njegovo nagnuće ka razumijevanju, spoznaji, jasnoći i istini bili su vodilje u promišljanju o tome kako odgovoriti na nasilje i kako graditi alternativno zajedništvo.
Kruno Sukić govorio je o odgovornosti pojedinaca/ki, građana, i države za zaštitu i puniju realizaciju ljudskih prava - onih temeljnih pa do očuvanja svih stvorenja. Razlagao je na koji način politika utječe na sve aspekte života svakog člana/ice zajednice. Svjestan je odgovornost za političku moć koju nosi pojedinac/pojedinka i koja može biti pokretačem, pomagačem i/ili nositeljem i osobnog razvoja i demokratskih, nenasilnih pozitivnih društvenih promjena (ili obrnuto). Živio je ozbiljno prihvaćajući tu odgovornost. Zajednica kojoj teži, i za koju se zalagao, se temelji na kulturi uvažavanja života, odricanja od nasilja svake vrste, čine je ljudi sposobni slušati da bi razumjeli potrebe, ideje i kreativnost drugih a solidarnost je njihovo spontano nagnuće, prirodu uvažavaju kao dio čovječanstva, zapažaju i dive se ljepoti života.
Iz takve širine, i sa otvorenim umom i srcem, Kruno Sukić je bio okosnica promišljanja vizije i propitivanja zadaće na koju se je svakodnevno, pod pritiskom turbulentnih ratnih zbivanja, odlučivala mala grupa mirovnjakinja i mirovnjaka. Bio je aktivistički angažiran u nenasilnom otporu kršenju ljudskih prava, istjerivanja ljudi iz stanova. Kao prvi tajnik Centra za mir primao je brojne posjete mirovnih organizacija iz cijeloga svijeta i sudjelovao u provedbi jednog od prvih projekta povezivanja Hrvatske i Europe – 1993. godine je u suradnji sa poglavarstvom Grada Osijeka i gradova Wageningen iz Nizozemske osnovana prva Agencija lokalne demokracije Vijeća Europe u ratnom Osijeku.
Neposredno nakon operacije „Bljesak“ u zapadnoj Slavoniji vodio je projekt promocije i zaštite ljudskih prava i koordinirao Koordinacijom organizacija za zaštitu i promociju ljudskih prava u Hrvatskoj – aktivisti desetak organizacija iz Hrvatske su svojom prisutnošću na terenu i suradnjom sa civilnom policijom te ljudskom i pravnom pomoći pridonijeli skrbi za preostalo civilno stanovništvo i prevenciji kršenja ljudskih prava nakon vojne akcije.
Sudjelovao je u osnivanju GONGA i biciklom odlazio u Baranju na nadgledanje prvih lokalnih demokratskih izbora u Podunavlju. Bio je podrška nastajanju i razvoju različitih građanskih inicijativa u gradu i regiji. Bez njega nije prošlo niti jedno prikupljanje potpisa ili javno okupljanje. Jednostavno, Kruno je bio dio svih ključnih akcija i aktivnosti Centra za mir koje su postupno prerastale u programe, nacionalne i regionalne mreže organizacija civilnoga društva prepoznatljive u Hrvatskoj, regiji i u svijetu.
Zadnjih nekoliko godina bio je dio nacionalnog tima koji prati suđenja za ratne zločine i njihov utjecaj na individualne i društvene procese suočavanja s prošlošću.
Bio je član uredništva časopisa Kultura mira.
Iako mu to nije uža struka bavio se lekturom. I tome je poslu pristupao pomno njegujući vrijednosti civilnoga društva – njegovo posebno nagnuće i ljubav prema jeziku iskazuje se i posebnom pažnjom kako govorom ne podupirati predrasude, isključivost i govor mržnje.
Zašto je bio tako malo vidljiv na političkoj i društvenoj sceni? Zato što je poslu na koji je prionuo pristupao na njemu svojstven način – studirajući povijest, političke znanosti, crkvu i čovjeka u crkvi, nenasilne revolucije i ljude koji su ih nadahnjivali. S puno pažnje je u tisku pratio javnu riječ političara, intelektualaca i politički utjecajnih osoba. Njegovo znanje, njegovo filozofijsko i politološko promišljanje bilo je raspoloživo – no, danas znamo, moglo je biti bolje razumljeno i bolje prihvaćeno.
Ne tako rijetko Kruno je iskazivao nezadovoljstvo zbog nemoći pred kulturom nasilja i prevladavajućoj totalitarnoj logici, nekada i očaj pred zadatkom koji si je postavio kao pojedinac i koji, po njegovu razumijevanju, ima civilno društvo i mirovni pokret.. Nikada se nije libio postavljati pitanje smisla intervencije na koju smo se, sa te civilno-društvene razine, odlučivali u konkretnoj situaciji. Zapravo, stalno je na to pitanje odgovarao. Bio je to dio njegova načina. Kao i rijetke, šture pohvale koje je, ipak, znao izreći u odnosu na doprinos civilnoga društva - pojedinaca i pojedinki, građanskih inicijativa i udruga u Hrvatskoj i regiji u procesima demokratizacije. Bio je zadovoljan i, na njegov skroman način, ponosan što je dio tog pokreta.
Za svoj je životi moto jednom prilikom rekao: „Težim govoriti istinu i ostvariti je s radošću“.
Nastradao je u prometnoj nesreći 3. listopada 2008. na povratku sa popodnevnog kupanja na lijevoj obali Drave. U svojoj bilježnici ostavio je kafkijanski zapis zalaska sunca koji je promatrao. Kao dodatak onom što je svakom od nas već nebrojeno puta, pri svakom susretu, darivao. No, ostavio je i puno svojih detaljnih zapisa – naslijeđe koje će tek nama užurbanim aktivistima, ali i drugima, poslužiti da se ne zaborave prvi koraci i sigurnije čine budući koraci ka uređenoj političkoj miroljubivoj zajednici.
Kruno Sukić o suočavanju sa prošlošću
Intervju rađen za potrebe istraživanja Quaker Peace & Social Witness kao osnova za program podrške radu na suočavanju s prošlošću u post-YU zemljama. Razgovore vodio Goran Božičević.
Osijek, veljača 2003.
suočivanje sa realnošću
“ Naprosto, čini mi se nužnim da naše suočivanje s prošlošću mora biti konflikt, mora biti polemično. … dapače, nasuprot nasilnom konfliktu mislim da nas taj polemični, diskurzivno polemični konflikt može sačuvati od konflikata praktičnih, dakle konflikata fizičke naravi ......
.. do punog suočivanja, ili do tog emancipirajućeg, tog koje neće biti samo ponavljanje već zadanih obrazaca može doći samo ako onaj koji se s prošlošću suočiva ima potrebu da to bude iskorak u nešto novo - da to po njega ima oslobodilačke konsekvencije. I drugo, da nije pri tom onemogućen u načinu suočivanja kako njemu osobno eksplicitno odgovara.
...Ono što ja imam problem što se moj način suočivanja s prošlošću kosi sa onim koji se samorazumjeva kao neupitan, kao nacionalno korektan, nacionalno afirmativan. Ja imam osjećaj da je problem sa onima čija je priča osebujna, vlastita, i koji onda pritom mnogo ne mare hoće li ta priča se uklapati u neke zadane obrasce kolektivnih sjećanja i kolektivnih suočivanja. Dosta tih, ideologijom i vladajućim političkim konjukturama osiguranim, nametnutim obrascima suočivanja s prošlošću
Mi smo nacija u razumjevanju a, nasuprot proširenom samorazumjevanju, zapravo vrlo mlada nacija ili, u jednoj varijanti koja zvuči bolnije za nacionalni ponos, mi smo zakašnjela nacija. Tako bi suočivanje s prošlošću trebalo biti sadržajno realistično, dakle vidjeti sebe kao pojedinca, skupinu, obitelj, porodicu i sebe realistično. To je problematičnije upravo stoga što smo u tolikoj mjeri obvezani po diktatu nacionalne povijesti. Mislim da je pitanje o suočivanju s prošlošću pitanje i o suočivanju Hrvata sa vlastitim identitetom, njegovom slojevitosti, dakle od tog nekog identiteta emotivno psihologijskog do visoko refleksivno političkog. Pri čemu su prijetnje slobodnoj diskusiji, otpori nekontroliranoj diskusiji, nekontroliranom suočivanju sa prošlošću, sa nacionalnim identitetom najsloženiji. Ta šansa koju povezujem sa samom potrebom suočivanja s prošlošću je da je riječ o emancipatorskom ili oslobodilačkom potencijalu suočivanja s prošlošću u smislu da to suočivanje širi za sada, po meni, isuviše reducirani prostor viđenja, vizura onoga što se nama u prošlosti događalo. Naše je suočivanje s prošlošću isuviše zadano, isuviše komandirano, isuviše, čak, dresirano."
Intervju u cijelosti možete preuzeti ovdje.
Kruno Sukić
Gramatičko-stilske (a ponekad i ambicioznije) primjedbe, komentari, savjeti izvjestiteljima sa praćenja suđenja za ratne zločine
Drage kolegice i kolege,
u ovome što slijedi biti će formalno riječi o riječima i mislima. Kao netko tko se njima ustrajno i često gorljivo bavi veći dio svojega svjesnoga života, tko je više živio za njihovo majstorsko oblikovanje, nego od njega, ponešto sam naučio i o naravi i o granicama misli i riječi. Misli i riječi su bitne, ponekad čak i egzistencijalno presudne, za ljudski suživot (život s drugima), za opstanak i nestanak individuuma i zajednica, ali one same nisu život sam, život u svojoj punini - u najboljem su slučaju njegova časovita, tj. trenutna, ili u boljem slučaju povijesno važna, pa stoga i trajna, sublimacija i majstorska autostilizacija (književna, znanstvena, ili filozofijska) nekoga dijela, aspekta, perspektive, ili vizije života. One su često najsublimniji medij volje za moć, nadvladavanja i vladanja. U najplemenitijem slučaju riječ je o pokušaju da se nadvlada opća prolaznost svega živoga, pa tako i individuuma čiji se zapis tome pokušava – u mediju pisma – oteti. Savršeno vladanje tananostima riječi i misli nije još dovoljan uvjet (ako je uopće) da bi se ljubilo i usrećivalo, još manje da bi se bilo ljubljen i sretan. Istinski se razumjeti i sporazumijevati prvenstveno, ili čak isključivo, njihovim posredstvom mislim da nije moguće. Neki čin dobre volje, bezazlenosti, predanosti, ljubavi, možda i zaigranosti, nekako treba predhoditi volji da se razumije, a napose da se bude razumljen.
Ove moje gramatičko-stilske (a ponekad i ambicioznije) primjedbe, komentare, savjete i upute u različitim prigodama promišljam, i na različite načine pišem, već godinama kao marginalije Vašim izvještajima sa suđenja za ratne zločine. Mnogi su od Vas zato sa nekima od njih upoznati. Donekle razumljiv nedostatak je do sada bio u tomu što svi nisu imali uvida u sve primjedbe, komentare, savjete i upute, pa sam ih mnogima bio prinuđen ponavljati, svakomu pojedinačno. Odlučio sam napokon u sve to unijeti više reda objedinivši ih na jednomu mjestu i učinivši ih dostupnima svima Vama, u nadi da će s jedne strane biti korisna brana ponavljanju nekih gramatičkih ili stilističkih pogrešaka mogućih u tako kompleksnom tipu pisma kakvo je socijalno-znanstveno, ili u užem smislu znanstveno-pravno, kakvim se svakodnevno služimo. S druge strane, vjerujem da Vam moja zapažanja, sugestije i komentari mogu biti i od općenitije koristi u nastojanju da njegujemo bogatiju pisanu i misaonu kulture od one, kakovu smo mahom naslijedili, u osnovi civilizacijski reduciranu na nejasno i neprecizno ocrtani – a to znači i nedostatno kritički promišljeni - antropologijsko europocentrični obzor..
Imajte na umu da nisam kvalificirani lingvista, oliti jezikoslovac, nego sam više-manje samouki ljubitelj lijepe i odgovarajuće misli i riječi. Vjerovatno ste već, iz mojih prethodnih intervencija u Vaše tekstove, primijetili da moja inačica pravopisa ima neke osobitosti koje je razlikuju od one koja se u nas ustaljuje kao opći standard. Rekao bih da je glavna značajka moje verzije davanje prednosti etimologijskom pisanju riječi prije nego fonetskom. Radije zato pišem: „sudkinja“, “predpostavljati“, „Italijan“, „italijanski“ i „srbski“; dok „suočivanje“ i „predočivanje“ /s kojima su u vezi izrazi kao „očit“, „naočit“/, „za/po/robljivanje“, „za/iz/vršivanje“, „označivanje“, „ublaživanje“, „dopunjivanje“, „opismenjivanje“, „pre/od/mjerivanje“, iz/raz/seljivanje, „obilježivanje“, „pošumljivanje“, „osvježivanje“ i slične imenice pišem, kao i „vjerovatno“, prema infinitivu glagola. To je odabir koji činim vjerujući da se ravnam prema ipak dobro shvaćenim razlozima, ali Vam ga ne preporučam kao primjer, baš stoga što je riječ o osobnom odabiru (i riziku) nasuprot prevladavajućem i – po meni – pogrešnom (ili manje, tj. slabije, točnom, pravilnom i opravdanom) pravopisnom običaju. Ukoliko se, nasuprot mojim razlozima, iznesenima u mojim komentarima, savjetima i uputama, u konačnoj redakciji odlučujete za oblike koje se meni ne čine dostatno gramatički i stilski točni, pravilni i opravdani, budite dobri pa mi za takve odluke pisano navedite razloge kako bih i ja, povratno, nešto naučio.
Koristeći primjere iz Vaših izvještaja, a koje sam korigirao, ili na njih reagirao primjedbama i savjetima, nastojao sam da ti primjeri budu što više razlučeni od tekstova autora/ica čiji su mi primjeri ovdje poslužili kao pouka svima nama, kako bi postali što tipičniji, i kako se nitko ne bi zatekao osobno „prozvan“. Zahvaljujem svima koji su i na taj način sudjelovali u našem dodatnom opismenjivanju, uz podsjećanje na ono mudro „Errare humanum est“, napose kad su problemi s kojima se hrvamo - u pokušaju da riječima izrazimo mnogo toga neshvatljivoga, pa čak i neizrecivoga - oni najteže i najzahtjevnije vrste, a mi ih k tome rješavamo gotovo kao istinski pioniri na ovim prostorima. Točnost, preciznost, kultiviranost izraza pri tomu su, naravno, važni i presudan su čimbenik naše kompetentnosti i vjerodostojnosti. Čini mi se da je u ovomu trenutku najvažnije da doslovno „u hodu“, „svakodnevno“, pokušavamo osmisliti ono – po momu mnijenju – presudno: kako je rat bio moguć, čime je „urodio“ (s posebnim osvrtom na žrtve, kao njegovu trajno negativnu stranu), te što moramo činiti da nam se – posve optimistički formulirano - više ni u kojemu obliku ne ponovi.
U ime svega rečenoga želim Vam svima ubuduće lagodnije pisanje i čitanje.
Kruno
Cjeloviti tekst je u pripremi
